|
Sveti Ivan Pavao II. je prije točno četrnaest godina - sletio u zračnu luku kod Omišlja na otoku Krku. Bilo je to stoto putovanje Ivana Pavla II., ali i treći posjet Hrvatskoj.
Sveti Ivan Pavao II. je odmah na početku objasnio zašto je došao, navodimo: “Došao sam k vama ispuniti zadaću Petrova nasljednika te svim stanovnicima donijeti svoj pozdrav i zaželjeti mir.” Zatim je rekao:
»Kršćanstvo je u prošlosti dalo velik doprinos razvoju Hrvatske. Postoje, naime, vrijednosti - kao što su dostojanstvo osobe, ćudoredna i umna čestitost, vjerska sloboda, obrana obitelji, prihvaćanje i poštivanje života, solidarnost, mjerodavnost i sudjelovanje, poštivanje manjina - što su upisane u narav svakoga ljudskog bića, a zasluga je kršćanstva da ih je prepoznalo i jasno ih navješćuje. Na tim se vrijednostima temelji postojanost i prava veličina jedne države.«
Nakon pozdrava, Sveti je Otac s Krka katamaranom otputovao u Rijeku koja je bila njegov dom slijedećih pet dana. U tih pet dana Ivan Pavao II. je pohodio Dubrovnik, gdje je beatificirao Mariju Propetoga Isusa Petković. Zatim je u Osijeku 7. lipnja slavio misu, te posjetio Đakovačku katedralu. Te 2003. Duhovi su bili 8. lipnja, i Papa je na taj dan predvodio misno slavlje na riječkoj Delti, a veći dio propovijedi posvetio je hrvatskim obiteljima.
Sveti Ivan Pavao II. također je posjetio svetište Majke Božje Trsatske. Tu je kao hodočasnik pao na koljena ispred lika Gospe Trsatske. Učinio je i osobitu hodočasničku gestu pa je Svetištu darovao krunicu i taj je dar popratio riječima: «Molite se za mene Gospi Trsatskoj dok sam živ i kad umrem»!
Na kraju trećeg pohoda Hrvatskoj sveti Ivan Pavao II. je posjetito Zadar, gdje je na Forumu predvodio Službu riječi. Jedan od talijanskih dnevnika, Il Giornale naveo je tih dana kako je Hrvatska, kao najkatoličkija zemlja poslije Poljske, oduševljeno primila Papu, a on se u njoj osjeća kao kod kuće.
Papa Woytila se od Hrvatske oprostio 9. lipnja 2003. |
|
|
Prije točno šest godina papa Benedikt XVI. započeo je svoj dvodnevni Apostolski pohod Hrvatskoj. Geslo pohoda bilo je "Zajedno u Kristu“.
U svom govoru Benedikt XVI. Zahvalio je Bogu za 13. stoljetnu vjernost hrvatskog naroda Svetoj Stolici. O 20. obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, naglasio je također kako hrvatski narod od samih početaka pripada Europi te da joj na poseban način daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece.
Nakon dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci Sveti Otac se s Predsjednikom Republike uputio na Pantovčak. Nakon toga se u apostolskoj nuncijaturi na Ksaveru susreo s tadašnjom predsjednicom Vlade – Jadrankom Kosor. Predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i poduzetništva, Diplomatskog zbora te vjerskim predstavnicima papa je svoju poruku uputio u Hrvatskome narodnom kazalištu. Ipak najupečatljiviji dio toga dana bilo je papino bdijenje s mladima na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.
Toga dana u centru Zagreba okupilo se oko 40 tisuća ljudi. Uz 26 tisuća mladih koji su uspjeli dobiti svoje mjesto na Trgu, još gotovo 15 tisuća mladih, ali i onih nešto starijih pjevalo je i molilo s Papom iz okolnih ulica, a najviše sa zagrebačkog Kaptola.
U bdijenju su osobito bili dojmljivi više-minutni dijelovi potpune tišine koja je dominirala središtem glavnog grada Hrvatske.
Benedikt XVI. je na glavnom gradskom trgu hrvatske metropole Majci Božjoj od Kamenitih vrata darovao zlatnu krunicu, a mladi su Svetome Ocu na kraju programa darovali tamburu, izvorni hrvatski instrument, uz pjesmu Krist na žalu.
|
|
Početkom 17. stoljeća u Zagrebu se osjećala velika potreba za jednom višom školom pa su nastojanjem zagrebačkoga građanina Benedikta Blaževića pozvani isusovci da otvore srednje učilište.
Isusovci su uredili napušteni dominikanski samostan s crkvom Svete Katarine na današnjem Katarinskom trgu, a grad im je osigurao prihode, poklonivši im oranice, polja i vinograde. Mnogi bogatiji Zagrepčani zapisali su u školu i svoje bogate zaostavštine. Budući da su time bila osigurana sredstva za uzdržavanje škole, došlo je i do njezina osnivanja na današnji dan 1607. godine.
Tom važnom događaju za kulturnu povijest Hrvatske nazočni su bili gotovo svi tadašnji uglednici, počevši od hrvatskog bana Draškovića. Školski kroničar piše da su za vrijeme otvaranja gimnazije pred crkvom pucala tri muzara i da je ban upisao svog najmlađeg sina u prvi razred. Već prve godine u školu se upisalo čak 200 učenika, od kojih veliki dio iz redova građana i seljaka. Bilo je to razumljivo jer se školarina nije plaćala. Školu su uzdržavali dobrotvori, a i isusovci su imali velike prihode od darovanih imanja. Tijekom idućih stoljeća ta je škola odigrala važnu ulogu u obrazovanju više od stotinu naraštaja učenika. U ovoj školi radili su i stjecali obrazovanje mnogi akademici, sveučilišni profesori, znanstvenici, javni i politički djelatnici poput: Augusta Šenoe, Miroslava Krleže, Vatroslava Lisinskog, Ante Starčevića, Janka Draškovića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Izidora Kršnjavog, Tituša Brezovačkog, Tadije Smičiklasa, A.G. Matoša, Stjepana Radića, Dragutina Domjanića i mnogih drugih. Iz Gornjogradske gimnazije u pretprošlom stoljeću izrasla je zagrebačka Akademija, a poslije i Sveučilište.
I još jedna zanimljivost. U sklopu ove gimnazije smještena je najstarija prirodopisna zbirka u Hrvatskoj, točnije, ostaci nekadašnje zbirke koja je početkom 20. stoljeća brojala 4512 predmeta. Ovu je zbirku utemeljio 1852. tadašnji namjesni učitelj za prirodopis Franjo Tkalec. Zbirka je osnovana po naputku Matije Pilera, savjetnika carice Marije Terezije, profesora prirodopisa iz Budima. Tijekom godina zbirka se popunjavala raznim donacijama učenika, Zoološko-botaničkog društva iz Beča, Narodnog zemaljskog muzeja i drugih. Nažalost tijekom prošlog stoljeća zbirka se osipala, ali je 1993. obnovljena zaslugom Zrinke Polović, Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i Hrvatskog udruženja za zaštitu prirodnog i kulturno-povijesnog nasljeđa. Danas se zbirka čuva u kabinetu biologije, u zgradi koja je svjedok početaka školstva u Hrvatskoj.
|
|
Prije točno 182 godine u Rieseu rođen je Giuseppe Sarto. Nama je on danas znan kao sveti Pio X. Budući papa studirao je klasične jezike, književnost, filozofiju te potom i teologiju u Padovi. Nakon očeve smrti mislio je kako mora odustati od školovanja jer bi time pomogao majci, braći i sestrama. Mudra majka je mladog Giuseppea od toga odgovorila. Giuseppe Sarto zaređen je za svećenika u 23. godini života.
U godinama koje su slijedile bio je zamjenik župnika u Tombolu, zatim župnik u Salzanu, potom kanonik treviške katedrale, biskupov tajnik i duhovni vođa u sjemeništu. Papa Benedikt XVI. o tome je rekao slijedeće: „U tim godinama bogatog i velikodušnog pastoralnog iskustva, budući papa Pio X. pokazao je onu veliku ljubav prema Kristu i Crkvi, onu poniznost i jednostavnost kao i veliku ljubav prema najpotrebnijima i te su ga osobine resile cio njegov život.“
U 50. godini života Giuseppe Sarto imenovan je biskupom, a devet godina kasnije venecijanskim patrijarhom i kardinalom. U kolovozu 1903. izabran je za papu te je uzeo ime Pio X. Ovu je službu Giuseppe prihvatio s oklijevanjem.
Pontifikat svetog Pija X. bio je u znaku velikog nastojanja oko provođenja reformi, sažetih u geslu “Obnoviti sve u Kristu”. Od samog se početka posvetio preustroju Rimske kurije, zatim je pokrenuo radove na sastavljanju Zakonika kanonskog prava. Promicao je također reviziju odgoja i obrazovanja budućih svećenika utemeljivši više sjemeništa. Drugo važno područje njegova djelovanja bilo je poučavanje Božjeg naroda vjerskim istinama. Još od godina u kojima je bio župnik sastavio je katekizam, a tijekom biskupske službe u Mantovi radio je na sastavljanju jedinstvenog katekizma. Kao papa pripremio je tekst iz kršćanskog nauka za Rimsku biskupiju, koji se proširio po cijeloj Italiji i svijetu. Također je papa Pio preporučivao vjernicima da često pristupaju sakramentima, te je pomaknuo prvu pričest djece na sedmu godinu života. Utemeljio je 1909. i Papinski biblijski institut. Zadnju godinu života Pio X. proveo je shrvan ratnim oblakom koji se nadvio nad Europu i svijet. Tada je zapisao, navodimo: «Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!» Pio X. umro je 20. kolovoza 1914.
Papu Pia X. svecem je proglasio 1954. papa Pio XII. Tijelo sv. Pija X., danas je u bazilici sv. Petra u brončano-staklenom sarkofagu.
|
|
Na današnji dan 1928. godine preminuo je pisac i sveučilišni profesor dr. Julije Domac. Domac je rođen u poznatoj vinkovačkoj obitelji privlačkog podrijetla 1853. U Vinkovcima je završio pučku školu i gimnaziju. Kao gimnazijalac često puta je zamjenjivao oca ili mu pomagao u njegovoj privatnoj ljekarni. Tako je zavolio farmaciju pa ju je i studirao u Beču i Grazu, gdje je doktorirao 1880. Kao gimnazijski profesor radio je u Zemunu, Vukovaru, Zagrebu. 1889. postaje redovni profesor i na tom poslu ostaje sve do 1924. godine.
Pored pedagoškog, Domac se bavio i teorijskim radom. Objavio je više srednjoškolskih udžbenika iz organske i anorganske kemije, a posebno se istakao u farmakognoziji. Osnovao je u Zagrebu i Farmakognoški zavod koji postaje svojevrsni uzor u svijetu. U Domčevo doba, njegovim angažiranjem, hrvatske ljekarne postaju jedne od najbolje organiziranih i opremljenih u svijetu. Zalagao se i za popularizaciju znanosti. Zagovarao je sijanje šećerne repe i osnivanje šećerana u Hrvatskoj, te uzgoj drugih industrijskih biljaka.
Kada smo već kod prirode moramo napomenuti kako je na današnji dan 1898. po prvi puta izašao časopis "Hrvatski planinar". Bio je to izuzetan izdavački i kulturni pothvat. Među prvim suradnicima časopisa nalazila su se brojna najuglednija prirodoslovna i književna imena onoga doba. Mnogi od njih danas imaju »svoje« ulice u Zagrebu i mnogim drugim gradovima. Bili su to, primjerice: Gjuro Arnold, Dragutin Gorjanović Kramberger, Andrija Mohorovičić, Dragutin Hirc, Emil Laszowski, Oton Kučera.
Također neke riječi koje su se u prvim godinama izlaženja časopisa redovito koristile, danas djeluju arhaično i teško su razumljive. Primjerice česte su riječi bile: uzlaz – tj., uspon, prorov – što je tunel, okuči i krivuljice – tj. zavoji i serpentine. |
|
|
