30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabrani hrvatski Sabor. To se dogodilo nakon dugo vremena, raznolikih režima i državnih zajednica.

Taj svibanjski dan, koji se do 2001. slavio kao praznik hrvatske državnosti, a danas kao Dan hrvatskog sabora, počeo je povratkom stare tradicije. Uoči prvog zasjedanja Sabora brojni zastupnici i uglednici na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom prisustvovali su svečanoj misi u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi. Kardinal Franjo Kuharić u propovijedi je pobjedu demokracije ocijenio prekretnicom u narodnom životu i izrazio uvjerenje da će se u budućnosti ostvarivati duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom, a za dobro i sigurnost svih građana kojima je Hrvatska lijepa domovina.

U svečarskom tonu održano je i prvo zasjedanje demokratski izabranog Sabora. Prvo je proglašen rezultat glasovanja za predsjednika Predsjedništva, tj. izbor doktora Franje Tuđmana, na tu dužnost. On je između ostalog u svom govoru toga dana rekao, navodimo:

„U obnašanju naših dužnosti valja nam uvijek imati na umu činjenicu, da u gotovo četrnaest-stoljetnoj pisanoj povijesti Hrvata ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskoga narodnog života nije bila tako izrazito očitovana opstojnost, samosvojnost i samoodređenje kao u neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskoga sabora.

Tijekom svih tih dugih stoljeća i tegobne nam povijesti, Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski je sabor bio nositeljem pravnoga poretka, i u ovisnosti od društvenih okolnosti svoga vremena jamstvom sloboda i prava građana, te općega civilizacijskog napretka.“

Također je kao glavni cilj naveo donošenje novog Ustava Republike Hrvatske s uspostavom demokratskih sloboda građana i državnim suverenitetom kao temeljnim odrednicama. Poslije zasjedanja Sabora na središnjem zagrebačkom trgu, tada još Trgu Republike, održana je proslava na kojoj su građani pozdravili upravo izabrano državno Vrhovništvo.

Prvi predsjednik novog Sabora doktor Žarko Domljan predao je zatim Franji Tuđmanu predsjedničku lentu u bojama hrvatske trobojnice, a onda je obnovljen drevni hrvatski običaj da se u kolijevku, pod jastuk, polože kruh, zlatnik i pero, kao simbolične oznake života, blagostanja i kulturnog napretka.

Sredinom 13. stoljeća, točnije 1265. rođen je Alighieri Durante, čija su djela ostala zapamćeno pod nadimkom Dante. Točan datum Danteova rođenja nije zabilježen, ali u nekim izvorima spominje i se i ovaj današnji - 29. svibanj. Ono što znamo jest da je Alighieri rođen i odrastao u Firenci, gdje je  s devet godina upoznao  platonsku ljubav svog života Beatrice (Beatriće) koja mu je bila inspiracija sve do smrti. Oboje su bili obećani, kako je u ono vrijeme bio običaj, pa je Dante 1285. oženio Gemmu Donati, djevojku iz ugledne firentinske obitelji, a njegova Beatrice se ranije udala za stanovitog Simonea de Bardija. Koliko je poznato, nakon djetinjstva vidjeli su se još samo jednom s osamnaest godina, no ona mu je ostala vječni motiv. Beatrice umire vrlo rano, već 1290. nakon čega se Dante posvećuje studiranju klasičnih znanosti, religije i filozofije. 1300. godine postao je jedan od šest čelnika koji su upravljali Firencom. Već dvije godine kasnije njegovi su  protivnici prevladali u Firenci, te je Dante protjeran. Neko vrijeme živi u Veroni, zatim luta po talijanskim gradovima u bijedi i siromaštvu, dok se konačno nije skrasio u Raveni, gdje je, kako se misli, predavao retoriku. U Raveni je Dante i umro 1321.

Njegovo prvo djelo "La vita nuova" u prijevodu "Novi život" sadržavalo je kolekciju lirskih pjesama u formi autobiografskog romana. No, višestoljetnu slavu stekao je "Božanstvenom komedijom". Sam Dante djelo je nazvao "Komedija" - jer je pisano pučkim jezikom te stoga što je početak tužan i strašan, a kraj poželjan i lijep. Naknadno je Giovanni Boccacio dodao djelu pridjev "divina" jer je samo djelo smatrao božanstvenim. Božanstvena komedija zamišljena je kao himna i hvalospjev ljubavi, ipak djelo je s vremenom nadraslo početnu inspiraciju postavši enciklopedijom srednjovjekovnog znanja. Ovo dijelo opisuje zamišljeni put, kojim Dante kreće uz pomoć svojih vodiča Vergilija i Beatrice kroz pakao, čistilište i raj. Svaki dio broji 33 pjevanja, što s uvodnim pjevanjem daje broj 100. Tim djelom Dante je izvršio dalekosežan utjecaj na europsku literaturu. U hrvatskoj pak književnosti Danteov utjecaj osjeća se od Marka Marulića pa do Preradovića. Na hrvatski jezik prevodili su ga, između ostalih, Isidor Kršnjavi i Vladimir Nazor.

Papa Franjo je nazvao Dantea pjesnikom mogućega čovječjeg iskupljenja, duboke promjene, koje nijedna slabost ne može omesti, ako čovjek zaista želi ponovo ugledati zvijezde. U Danteovim stihovima Sveti Otac zamjećuje mogućnost obnove koja polazi iz srca ako se ono otvara uzvišenijoj dimenziji. Dante nas poziva da iznova otkrijemo izgubljeni ili zatamnjeni smisao svoga ljudskoga hoda i da se nadamo svijetlom obzoru u kojem svijetli punina dostojanstva ljudske osobe. Čitavu Božanstvenu komediju možemo shvatiti kao dugi put, kao istinsko osobno i zajedničko, crkveno, društveno i povijesno hodočašće – stoji u poruci Svetoga Oca.

I još jedna zanimljivost.

Dante je u svojoj Komediji spomenuo i Hrvatsku. Naime, u alegorijskom posjetu Raju kada je ugledao Kristov lik na Veronikinu rupcu, vlastiti je ushit usporedio s ganućem hrvatskih hodočasnika, a zatim je na još nekoliko mjesta stavio Hrvate na počasno mjesto. Neka nova istraživanja upućuju da je Dante proputovao Hrvatsku i to u pratnji ni manje ni više nego zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića. Čak se pretpostavlja da je vidio i Baščansku ploču. Također je zanimljivo da je njegov unuk Nicolo Alighieri u Zagrebu držao jednu od najstarijih gradskih ljekarni.

Budući da je Dante bio majstor riječi ovu priču završavamo jednom njegovom poučnom rečenicom koja glasi: "Ljubav ima uvijek dvije pratilje: dobrotu i strpljivost."

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman obavio je 28. svibnja 1991. smotru Narodne garde na stadionu Nogometnog kluba Zagreb. Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak Predsjedniku, pa je i sam čin označio povijesno osnivanje hrvatskih oružanih snaga. Smotru postrojba obavio je predsjednik Republike Franjo Tuđman u pratnji tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja i ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca. Bilo je tu šest brigada s dobrovoljačkim postrojbama Zbora narodne garde, zatim odred vezista, mornarički odred, združeni odred policije i počasni odred Predsjednika Republike. Također, uz puno simbolike, nazočni su bili i sinjski alkari.

Svi su oni položili prisegu koja glasi: »Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika hrvatske Narodne garde, zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima. Prisežem da ću i uz žrtvu vlastitog života štititi I braniti svoju domovinu Hrvatsku, njen suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njene građane.« Nakon davanja prisege, Predsjednik Republike je prisutnim jedinicama predao domovinske zastave.

Bio je to početak stvaranja hrvatske vojske koja će u nekoliko sljedećih godina osnažiti i postati respektabilna regionalna sila. U nametnutom ratu ta će vojska oslobađati dio po dio Hrvatske da bi u nevjerojatno djelotvornim i brzim akcijama Bljesak i Oluja donijela mir u sve dijelove Lijepe Naše.

U spomen na prvo postrojavanje Zbora narodne garde, danas se obilježava Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan hrvatske kopnene vojske.

Na današnji dan 1235. papa Grgur IX. proglasio je Elizabetu Ugarsku svetom.

Elizabeta je rođena 1207., a njen otac bio je Andrija II., ugarsko-hrvatski kralj. Elizabeta je, zajedno sa sestrom i trojicom braće, živjela na dvoru samo prve četiri godine.

Njezino je djetinjstvo naprasno prekinuto kada su, iz dalekog Thüringena, stigli konjanici kako bi je odveli u njeno novi dom u središnjoj Njemačkoj. Naime, prema običajima toga doba, njen je otac dogovorio kako će Elizabeta postati tirinška princeza i to udajom za princa Ludovika. Ono što znamo jest kako je u slijedećih nekoliko godina Elizabeta učila njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vezenje. Usprkos činjenici da su zaruke bile dogovorene zbog političkih razloga, između dvoje mladih se rodila iskrena ljubav. U dobi od 18 godina Ludovik je počeo vladati Thüringenom. Elizabeta je pak vrlo brzo postala predmetom kritika, jer njezin način ponašanja nije odgovarao životu na dvoru.

Prema Elizabetinoj želji ženidbeno slavlje nije bilo raskošno i dio sredstava namijenjenih za troškove gozbe ustupljen je siromasima. U slijedećim godinama Elizabeta je pokazala kako po nekim pitanjima ne trpi kompromise. Tako je o svetkovini Uznesenja u Crkvi skinula krunu i položila je pred križ. Kada ju je svekrva prekorila zbog te geste, ona je odgovorila, navodimo: "Kako mogu ja, bijedno stvorenje, nastaviti nositi krunu, kada vidim moga Kralja Isusa Krista okrunjena trnjem?" Kako se ponašala pred Bogom, jednako se tako ponašala prema podređenima. Tako su njene sluškinje posvjedočile, navodimo: "Nije jela hranu ako nije bila sigurna da ona potječe od vlasništva i legitimnih dobara supruga. Dok se suzdržavala od nezakonito stečenih dobara, nastojala je također nadoknaditi štetu onima kojima je počinjeno nasilje".

Elizabeta je često činila djela milosrđa: nahranila je sve koji su dolazili na njena vrata, dijelila je odjeću, plaćala dugove, brinula se za bolesne i pokapala mrtve. Postojali su ljudi kojima se takvo ponašanje nije sviđalo te su se požalili njenom suprugu koji je na to dogovorio: "Sve dok ne proda dvorac, ja sam zadovoljan!". Ovaj mladi kraljevski par dodatnu je duhovnu potporu našao kod manje braće.

Ovoj velikoj ženi osobito je teško bilo ispratiti supruga u križarski pohod. Ludovik se s njega nije vratio, razbolio se te je umro u 27 godini. Vlast u Thüringenu, tada je preuzeo rođak koji je optužio Elizabetu za nesposobnost. Mlada udovica, s troje djece, izbačena je iz dvorca te je počela tražiti mjesto gdje će se skloniti. Putujući po selima, Elizabeta je radila gdje bi je primili, pomagala je bolesne, prela i kuhala. Godine 1228. Elizabeti su priznata neka njena prava te se povukla u obiteljski dvorac u Marburgu.

Elizabeta je provela posljednje tri godine u bolnici koju je osnovala, poslužujući bolesne, bdijući uz uzglavlje umirućih. Nastojala je uvijek vršiti najniže službe i odbojne poslove. Godine 1231. oboljela je od jake groznice te je umrla sredinom studenog. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su toliko brojna i takva da ju je, svega četiri godine kasnije, papa Grgur IX. proglasio svetom i iste je godine posvećena lijepa crkva podignuta u njezinu čast u Marburgu.

Svetoj Elizabeti Ugarskoj danas se utječu pekari, prosjaci, bolesni i siromašni,  prognani i udovice. Zaštitnica je i Franjevačkog svjetovnog reda te Caritasa.