Crkva danas slavi svetkovinu Uzašašća Gospodinova ili Spasovo. Ova svetkovina ističe važan pogled na uskrsni događaj: Krist se sa svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, i kao čovjek sjedi Njemu zdesna.

Uzašašće se u prvo kršćansko vrijeme slavilo najprije zajedno s poslanjem Duha Svetoga, 50. uskrsni dan. Od 4. stoljeća blagdan Uzašašća izdvaja se i slavi zasebno, četrdesetog uskrsnog dana.

Budući da je danas Spasovo spomenti ćemo i jednu crkvu - crkvu Sv. Spasa na vrelu Cetine. Ona je izgrađena je u posljednjoj četvrtini 9. stoljeća, u vrijeme hrvatskog kneza Branimira. Dali su je izgraditi za spas svojih duša župan Gostiha, njegova majka Nemira i njegovi sinovi. Prvi pisani spomen crkve sv. Spasa nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine.

Ova je jednobrodna crkva sa zvonikom. To je ujedno najstariji sačuvani starohrvatski zvonik na području matične hrvatske države. Crkva Sv. Spasa u Vrh Riki ili Vrhriki, bila je vjerojatno i župna crkva toga velikog naselja, a o temu svjedoče i mnogi grobovi oko nje. To naselje nije bilo utvrđeno i stradalo je u prvim turskim prodorima u Cetinsku krajinu. Dio se stanovništva tada sklonio među zidine nedaleke utvrde i tako je utemeljena nova Vrhrika odnosno današnja Vrlika.

No nakon odlaska Turaka u 17. stoljeću prostor su naselili srpski doseljenici, a njihovi su potomci počeli svojatati crkvu Sv. Spasa i zabranjivati pristup istraživačima. Tako je fra Lujo Marun pokušavajući istraživati crkvu Sv. Spasa gotovo smrtno stradao. Tek se Stjepanu Gunjači nakon II. svjetskog rata pružila prilika za temeljita istraživanja. Ona su pokazala primjerice da je u nadogradnji crkve u 13. i 14. stoljeću u luku bio ugrađen ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom. Crkva s zvonikom danas je konzervirana.

Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana Uzašašća Gospodinova, na ruševinama ove starohrvatske crkve, bile zabranjene više od pedeset godina. Posljednjih godina ova je tradicija obnovljena.

Prije dvije godine u San Salvadoru beatificiran je nadbiskup Oscar Arnulfo Romero. Ovom blaženiku posvetili smo slijedeće retke.

Oscar Romero rođen je na blagdan Velike Gospe 1917. Nakon završene osnovne škole i sjemeništa odlazi na studij teologije u Rim. U vječnom gradu je i zaređen 1942. Nakon povratka u rodni Salvador dobio je župu u kojoj je brinuo o svima, te je čak osnovao i društvo liječenih alkoholičara. Također je pomogao sagraditi katedralu u San Miguelu, gdje je i služio dugi niz godina. Oscar Romero je 1977. postao nadbiskup Salvadora. Mjesec dana kasnije ubijen je nadbiskupov prijatelj isusovac otac Rutilio Grande, a upravo je to uvelike usmjerilo djelovanje blaženog Romera.

U to vrijeme Salvador je bio zemlja represije i zločina, zemlja siromaštva u kojoj je nekolicina posjedovala sve, a većina je patila. U svemu je prednjačio režim na vlasti.

Nadbiskup Romero odlučio je sve dijeliti sa siromašnima. Svake nedjelje njegovu su misu putem radija slušali svi siromašni i progonjeni stanovnici San Salvadora. Nakon svete mise nadbiskup bi došao na prag crkvenih vrata i razgovarao s vjernicima. Blaženik se javno izlagao jer je govorio o miru, o pravdi, tražio je i socijalnu pravdu, osuđivao je krvoprolića koje je izvršila ekstremistička desnica, kao i ona iza kojih je stajala ništa manje brutalna ekstremno ljevičarska skupina. Mnogi svećenici, redovnice i laici su u San Salvadaru tih godina mučeni i ubijeni.

I sam nadbiskup Romero primao je prijetnje. Režimi su se mijenjali, ali nisu bili ništa manje okrutni. Nije to zaustavilo Romera, on je tražio pomoć, pisao je svima pa i Carteru, predsjedniku SAD-a. Njega je tražio da obustavi vojnu pomoć salvadorskom režimu ‘koji provodi represiju nad narodom i štiti oligarhiju’. Također je u homilijima pozvao vojsku da ne sudjeluje u ubijanju i mučenju vlastitoga naroda.

Na današnji dan 1980. godine nadbiskup Romero slavio je svetu misu u bolničkoj kapelici. Neposredno nakon propovijedi nepoznata je osoba ubila Oscara Romera. Ubojica i naručitelji ubojstva nikada nisu suđeni niti osuđeni. Na sprovod biskupa siromašnih kako su nazivali Romera došlo je 250 tisuća ljudi, 28 biskupa i tri stotine svećenika. Međutim i na posljednjem ispraćaju blaženika ubijeno je nekoliko desetaka ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno. I u godinama koje su slijedile bio je progonjen svatko tko se spominjao nadbiskupa Romera. Usprkos svoj represiji San Salvador je 2015. dobio blaženika – Oscara Romera.

Na današnji dan 1878. u malom francuskom selu Nojalsu rođena je Jeanne-Germaine Castang. Bila je peto od jedanaestoro djece u pobožnoj, ali i vrlo siromašnoj obitelji. U četvrtoj godini života oboljela je od dječje paralize, te je cijeloga života imala probleme s hodom. Nažalost, njen oporavak je otežavao i nedostatak novca zbog očevih nerazboritih poslova. Naposljetku obitelji je oduzeto imanje, te su utočište pronašli u jednom skloništu. Tri godine kasnije obitelj se preselila u Bordeaux. Nažalost, u tome su gradu umrli Germanini trojica braće i majka. Djevojčica je pak smještena u internat za siročad i zatvorenice, koji su vodile redovnice sv. Josipa. Tu će Germana primiti prvu sv. pričest i osjetiti poziv za klauzurni samostan.

Njezina želja ostvarila se 1896. kada je ušla u samostan klarisa u Bordeauxu, gdje je uzela i ime Marija Celina od Prikazanja. Nagle naravi i tvrdoglava, u početku je teško priznavala svoje pogreške, ali je duboko ljubila istinu. Uvidjevši da je istina ona koja nas oslobađa, sva se otvorila novome putu i postala, kako su je sestre nazvale, „sakupljačica poniženja“. U tri mjeseca Germane se posve promijenila. U samostanskome ozračju uspjela je da «njezin ja umre» i rodi se novo stvorenje: ponizno, snažno i radosno. Jednom prilikom napisala je navodimo: « Odlučila sam postati ljubičica poniznosti, ruža ljubavi i ljiljan čistoće za Isusa».

Ubrzo je uočeno kako Germaine boluje od tuberkuloze što je uzrokovalo još veće fizičke bolove. Umrla je u 19. godini, na glasu svetosti. Benedikt XVI. Mariju Celinu od Prikazanja proglasio je blaženom 2007.  Ona je zaštitnica svih onih koji su odbačeni, koji su na rubu društva i kojima treba pomoć. Ta blaženica neposredno prije smrti napisala je: „Umirem bez žaljenja, susret ćemo se na nebu ... Tamo gore, nikoga neću zaboraviti!“

Na današnji dan 1447. umrla je sveta Rita iz Cascie, a rođena je 1381. Od malena je bila pobožna, a kao djevojčica odlučila je posve se posvetiti Gospodinu. Roditelji su je ipak odlučili udati i to za mladića koji se pokazao brutalan i grub. Riti je zajednički život bio iznimno težak, ali s vremenom bračni je par počeo živjeti u slozi i miru. Međutim sreća nije dugo trajala jer je Ritin suprug ubijen zbog uvrede. Rita je nakon toga Boga molila da joj sinovi ne krenu putem osvete. Dječaci su ubrzo umrli. Tako je Rita ostala sama te je ponovno počela čeznuti za samostanom. Međutim sestre augustinke nisu je primile. Jedan dio problema ležao je u osveti koju je zazivala obitelj Ritina supruga, a u samostanu su živjele i sestre iz suprotstavljene obitelji. Rita je tada odlučila pomiriti zaraćene obitelji. Nakon mnogo molitve uspjela je uvjeriti suprugovu obitelj da uvrede treba oprostiti, a osvetu zaboraviti. Članovi suprotstavljene obitelji zatečeni takvom odlukom pristali su na pomirbu. Dvije su se obitelji izmirile te su čak potpisale i zajedničku izjavu i time je osveta zauvijek zaboravljena.

U 36. godini Rita je ušla u samostan augustinki, gdje je provela 40 godina. Na veliki petak 1442. tijekom molitve da je Isus Krist što više suobliči svojim patnjama zadobila je na čelu ranu koja je podsjećala na Kristovu ranu od trnove krune. Nakon toga stigle su i druge patnje. Rita je bila iznimno strpljiva i pravi uzor predanosti u volju Božju. Umrla je na današnji dan 1447.

Priča kaže kako je njen lijes izarađivao tesar koji je bio dijelomično oduzet. Budući da je bio svjestan Ritine svetosti, rekao je “Da sam barem zdrav pa da mogu pripremiti dostojno mjesto za tvoje tijelo“. Nakon tih riječi stolar je ozdravio te je izradio prekrasan lijes u kojima je stoljećima počivalo Ritino zemaljsko tijelo. Papa Leon XIII. 1900. godine proglasio je Ritu svetom. Nazvao ju je 'dragocjenim biserom Umbrije'. Sveti Ivan Pavao II., nazvao ju je i “Učenicom Raspetoga” i “Stručnjakom patnje”. Rita je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, a svaku uvredu oprostiti i zaboraviti.

Prilikom proslave 100-godišnjice kanonizacije svete Rite papa Ivan Pavao II. istaknuo je njezine izvanredne kvalitete kao kršćanske žene, te je rekao navodimo: "Rita je ispravno tumačila "ženski genij“ te ga je živjela intenzivno kroz fizičko i duhovno majčinstvo.".

Na kraju priče o ovoj velikoj ženi i svetici, mnogima znanoj kao zaštitnici bespomoćnih i beznadnih slučajeva, evo molitve svetoj Riti u nevolji:

„Sveta zaštitnice nevoljnika, sveta Rito, bila si ponizna, čista i strpljiva. Tvoje molbe nebeski Zaručnik ne odbija, stoga te molim da isprosiš za me od našega Uskrsnuloga Isusa molbu koju ti upućujem…

Milostiva mi budi na veliku slavu Božju, da te slavim i hvalim u vijeke. Slavna sveta Rito, ti si čudesno sudjelovala u muci Gospodina našega Isusa Krista. Isprosi za me milost da pokorno podnosim teškoće ovoga života i zaštiti me u svim mojim nevoljama. Amen.“