|
DOBRO SLUŽENJE (Lk 8,1-3) |
 |
 |
 |
|
16. rujna
Malena Isusova grupa prihvaća prisutnost Marije Magdalene, Ivane, Suzane i mnogih drugih žena, koje izvršavaju ulogu uravnoteženosti između lutalačke situacije, lišene egzistencijalne organizacije i samog postojanja koje treba živjeti. Nije riječ o potpomaganju siromaha kako bismo olako mogli zamisliti. Riječ je izričito o služenju, djakoniji koja čini brižljivima. Riječ je o služenje koje, u zajedničkom življenju, pretpostavlja jedan Ti kojemu se posvećuje. Žene, dakle, stavljaju u otvoreno i ponizno služenje putujućoj skupini svoju sposobnost da sama grupa živi.
Ono što najviše zadivljuje, u njihovom nasljedovanju, je miješanje između onoga biti ponizne pred onim Ti Isusa Krista i biti odgovorne za Njegovo konkretno hranjenje života. Pred sobom imamo svijetli odsjaj majčinstva. Majka je utjelovljenje ljubavi koja je istodobno prijeko potrebna i uslužna. Svaka majka čini živjeti. Ona prihvaća da bude odnos između onoga koga još nema i svijeta. Ta uloga koju majke žive u otkrivanju i pojavljivanju života, od njih traži istodobno zemaljsko ukorjenjenje i naklonost ljubavi.
Žene, koje služe Isusa i dvanaestorica, idu s njima po selima i gradovima. Na to ih direktno ne potiče Evanđelje, nego uslužna ljubav. One žive ono što ih privlači. Njihova je ljubav odgovor Onome koji ih je prije ljubio. U tome su nezamjenjivi primjeri. Putujuće Evanđelje uvijek treba biti potpomognuto uslužnom ljubavlju. I uvijek se uslužna ljubav treba znati posvetiti putujućem Evanđelju. „Skitnja“ bez ljubavi koja je potpomaže, riskira da postane nedostojna prošnja ili neumjereno traženje onoga što je potrebno za življenje. Uslužna ljubav, bez evanđeoske skitnje u kojoj se uzvisuje, riskira da postane ropski duh srca i psihološka ovisnost.
Žene utjelovljuju, u svojem nasljedovanju Isusa, ljubav koja upotpunjuje pothvat. Njihovo služenje čini mogućim svjedočenje i mučeništvo. Pomagati Isusu Kristu znači dopustiti mu slobodu propovijedanja i progresivno približavanje slavi križa. Njihova uslužna ljubav čini materijalno mogućim život drugima dajući im od vlastitoga. Njihova je ljubav zapravo ista onoj Isusovoj. One, kao i Isus, služe o vlastitom trošku. Njihovo je držanje u skladu sa slikom žene-majke, koja predstavlja nužni element življenja. Njihovo služenje rasprostranjuje ugodan Kristov miomiris.
Ta nam slika jasno govori koliko je u osobnosti žene veoma mnogo bogatstva. Svi feminizmi, katolički i ne katolički, nisu ga još doista proslavili. Nisu našli shodnim uzeti tu evanđeosku sliku za shvaćanje uloge žene-majke. Mi ne smijemo propustimo tu prigodu. To možemo učiniti na dva načina. Svi, muškarci i žene, trebamo biti zahvalni za to bogatstvo žene-majke. A mi, muškarci, konačno trebamo shvatiti, da ako na neki način ne postanemo kao žena-majka, nećemo u kraljevstvo nebesko. (fač) |
|
|
MARIJINO SUOSJEĆANJE (Iv 19,25-27) |
|
|
|
|
17. listopad
Dan nakon blagdana Uzvišenja Svetoga Križa, slavimo ožalošćenu blaženu Djevicu Mariju. Isusova muka i križ su veliko otajstvo s kojim se sučeljava naša vjera. Oni za nas mogu biti Isusov promašaj, ali i luda Božja ljubav prema nama ljudima. Ako u križu prepoznamo Božju ljubav tada naše srce želi stajati pod križem zajedno s Marijom da s Njom podijelimo bol. Marijino suosjećanje, sudjelovanje u Kristovim patnjama, pomaže nam shvatiti otajstvo križa u našem životu.
Puno je „crnjaka“ oko nas. Žalosti je prepun ovaj naš svijet. Puno je patnje, boli, besmislenih smrti. Svijet, sa svoje strane, daje prednost i uzvisuje darove zdravlja, snage, djelotvorne moći, a teži uklanjanju onih slabih, nemoćnih, nesposobnih. I sami smo napastovani da svoje osobne patnje, kušnje, fizičke i duševne boli živimo u stanju podmukle pobune protiv Boga. Nije ni čudo da se u nama rađa osjećaj nemoćne ljutnje na sve, pa i na samoga Boga ili mirenje sa sudbinom. Sve nam to oduzima životnu radost i nadu da bi se svijet mogao popraviti. To nas čini nesposobnima da odgovorimo na Gospodinove pozive koji želi djelovati preko nas.
Nietsche, gledajući kako kršćani tužna lica izlaze iz crkve, ironično se našalio na naš račun: „Vi kršćani kažete da ste otkupljeni, a meni se čini da jedva dišete.“ Jesmo li mi doista otkupljeni kršćani koji znamo da smo pod zaštitom Svevišnjega? Znamo li se i u patnji našaliti i opustiti? Možemo li hodati uzdignuta čela ili smo stalno pognuti, pritisnuti patnjom? Znamo li tko su oni kojima Bog iskazuje osobitu pozornost?
Marija je stručnjak u poznavanju prvenstva pred Bogom. On dobro poznaje dušu pročišćenu bolju. Ona zna što je kušana vjera. Ona zna što znači u poslušnosti ono što Gospodin odluči. Ona nas može naučiti teško umijeće patnje bez gubljenja vjere. On je ožalošćena stručnjakinja koja se nije razočarala. Ona je prije nas prošla putem križa. Prije nas je upoznala gorkost suza. Prije svih naših majki je izgubila Sina.
Naša patnja, viđena samo ljudskim očima, ostaje zagonetka. U patnji je jedno sigurno: patnja nije kazna. Isus i Marija nisu ničim zaslužili patnju. Patnja je naša suputnica koju susrećemo na putu. Možemo je prihvatiti s ogorčenjem ili s Bogom.
Ni Marija nije mogla ostvariti svoju su-otkupiteljsku patnju samo ljudskom snagom. Marijine su oči gledale iznad površine stvari. Patnja je za Nju bogatstvo i vrednota. Ona zna i u patnji staviti sve u Božje ruke. Ona nam pokazuje kako možemo od naših nezgoda napraviti skale da se uzdignemo i da se posvetimo.
Vrijednost se naše ljubavi mjeri po veličini patnje podnesene za one koje ljubimo. Imamo li ljubavi reći drugoj osobi: želim biti tvoj supatnik? Ako nismo na to spremni, nemamo istinske ljubavi. A ako nismo supatnici s drugima, nismo ni životni suputnici. (fač) |
|
U ZNAKU KRIŽA (Iv 3,13-17) |
|
|
|
|
18. listopad
Blagdan Uzvišenja Svetog Križa je blagdan sjećanja. Sjećamo se dana u kojemu je, prema tradiciji, Jelena, Konstatinova majka, pronašla relikvije križa u Jeruzalemu. Blagdan je vezan i uz samoga cara koji je, prema legendi, pobijedio u boju pod znakom križa.
Ovo prizivanje na prošlost nema nakanu stvaranja kronike, nego su pomoć da shvatimo središnjost znaka križa u kršćanskoj tradiciji kao znak pobjede plaćene vlastitim porazom. To povijesno sjećanje, treba u nama pobuditi ono životno.
U otajstvu križa možemo prepoznati crte Boga kako nam se objavljuju u Isusu Kristu. Ako je čitav naš kršćanski život egzegeza Kristova poniženja, upravo otajstvo križa je jedincata stvarnost koju je Gospodin Isus ispisao vlastitom rukom. Križ pokazuje Njegovu osobnu volju, svjedočeći svoju najdublju i najistinskiju želju prema nama koji želimo biti Njegovi učenici. Sve ono što učimo, čitajući i pišući, o otajstvu Krista Gospodina, trebamo shvatiti, kao i Marija i učenik, podno križa i s katedre križa. Križ nam dopušta da promatramo, ispitujemo Božje otajstvo i Njegov odnos s nama. Bog je bezdan ljubavi koji se u križu priopćava cijelom svijetu. Vječni život, potpuno sretan život, koji mi ljudi želimo kao ispunjenje vlastite ljudskosti, nije plod naših nadljudskih naprezanja, nego je besplatni dar Oca života koji nam se nudi u križu.
Srce otajstva Isusa Krista može se sažeti u same Njegove riječi upućene Nikodemu o „Sinu čovječjem koji je sišao s neba“. To otajstvo neprestanog silaska je program života za svaki dan našega učeničkog života. Taj program treba biti logika koja predsjeda svakoj našoj gesti, djelovanju i riječi. Križ bi trebao biti čuvar naših misli, želja, emocija, ponašanja i djelovanja. Zar to ne tumači ponavljajući znak križa koji činimo osobno ili zajednički. Njega smo pozvani učiniti, bez srama, kao gestu prepoznavanja naših dubokih nakana služenja i ljubavi.
Na ovaj smo blagdan pozvani prepoznati „ugriz“ oholosti, ugnjetavanja, žudnje za moći koja se gnijezdi u našem srcu i truje naše odnose kao jedincati istinski neprijatelj protiv kojega se trebamo boriti svim svojim bićem, pa i pod cijenu života. U ovom jesenskom blagdanu koji se uklapa u period godine u kojem je blagost godišnjeg doba razveseljena sabiranjem plodova, pozvani smo dati evanđeoski plod koji potvrđuje kvalitetu i korijen stabla koje jesmo. Klanjajući se i ljubeći križ želimo potvrditi našu želju da budemo učenici sve do zadnjeg izdisaja imitirajući svoga Gospodina i raspetoga Kralja. Pokažimo ljubav koja je sposobna korist drugoga staviti ispred onoga vlastitoga, promatrajući život i radost brata i sestre kao najdragocjeniju stvarnost koju trebamo unapređivati i čuvati vjerno i odvažno poput viteza dostojnih tog imena i za koje je čast neodreciva vrednota. Biti vitezovi križa znači to biti po križu, što sa sobom uvijek nosi odlučnu sposobnost obrane tog znaka i crte Boga koji je utisnuo svoj znak u svakoga od nas. (fač) |
|
POTPUNA VJERA (Lk 7,1-10) |
|
|
|
|
19. listopad
Tražiti vjeru bila je, i nastavlja biti, ponizna Božja zadaća u svijetu. Kada je pronađe, utješan je. Klikće od radosti. Naš ljudski čin vjere veliki je pothvat. Zahvaljujući činu vjere konačno ulazi u beskonačno, a beskonačno ulazi u konačno. Bog ulazi u nas, a mi u Boga. Mi se ljudi opravdavamo po vjeri, toliko smo puta čuli i izgovorili. Ipak se nismo dovoljno uvjerili koliku novost krije ta tvrdnja. Bez vjere je moguće samo umrijeti, ne živjeti. Bez vjere nestaje s našega obzorja Isus Krist, Sin Božji. S njim nestaju sve naše odlučujuće mogućnosti.
Vjera na daljinu nema smisla jer nema mogućnosti. Bog se ne objavljuje onomu koji Mu se ne približi. Ako Mu se ne približimo, nemamo želje da nam se Bog objavi. Možemo Ga promatrati stojeći daleko. S udaljenosti Ga mjerimo svojim vlastitim logikama, kritiziramo Ga, rušimo Ga, optužujemo Ga, stvaramo Ga, ali Ga ne razumijemo. Sve ostaje igra naše pameti i strasti srca i zato ne-vjera. Ako Mu se približimo, oživljavamo, vraćamo se u kraljevstvo jasnoće i mira.
Vjera se rađa iz stajanja loše i iz osjećaja da je kraj. To je situacija svakoga čovjeka koji, ukoliko ograničen, oduvijek stoji loše jer je oduvijek određen da završi. Mi smo ljudi bitno ograničeni i potrebni spasenja. Vjera se rađa iz potrebe da se osjećamo dobro u sadašnjosti i da ne završimo, u budućnosti. Mi smo jedincata živa bića koja su svjesna svoje svršenosti. Ta svjesnost može biti naša tjeskobna ograničenost i naša uzvisujuća veličina. Može biti korijen straha da ćemo umrijeti ali i naše nezasitne želje da živimo. Možemo se osjećati praznima i svjesni da nam tu prazninu može samo Bog ispuniti.
Poganin, pokrenut potrebom, poslao je Isusu poslanike tražeći da dođe. Videći da je raspoloživ doći, moli Ga da ne dolazi. Osjeća se nedostojnim primiti Ga. Zahvatio ga je duboki osjećaj poštovanja. Bez poštovanja nema vjere u Boga. Ako nemamo poštovanja nalazimo se pred idolom, poznatim i bliskim.
Osjećaj nedostojnosti ne ruši vjeru. Štoviše, hrani vjeru u Božju moć spasenja. Želja za spasenjem, videći Božju raspoloživost u Isusu, postaje neuvjetovano pouzdanje u Njegovu riječ. Stotnik ima ono pouzdanje kojemu trebamo težiti i mi. Pouzdanje je sigurnost kušanja Božje moći u Njegovoj odsutnosti. To je vjera Crkve. Stotnik koji ne može poći Isusu, niti više traži da dođe, vjeruje u djelotvornost Njegove riječi.
Pokrenut krajnjom potrebom, čuvši već što drugi govore o Isusu i svjestan nemogućnosti da sam ide Isusu, utječe se posredništvu. Istodobno shvaća vlastitu bijedu i Božje milosrđe. Iz tog se susreta rađa prosvijetljena vjera u Božju riječ. To je mjesto gdje potreba čovjeka susreće Njegovu moć. Riječ je doista djelotvorna, ako joj vjerujemo. Ako vjerujemo ima mogućnost samoga Boga, čija se moć oslobađa i djeluje vjerom nas ljudi koji Ga prihvaćamo. Stoga nam priliči ovako moliti: „Vjerujemo, pomozi našoj nevjeri“. (fač)
|
|
|
