Hrvatski ban Petar Berislavić ustoličen je 1509. za vesprimskoga biskupa, a tri godine kasnije preuzeo je i vranski priorat. Kao hrvatski ban od 1513. u cijelosti se posvetio zaustavljanju turske ofenzive prema zapadu granica. U trenutku preuzimanja obrane Bosne i Hrvatske unutrašnjopolitičke prilike bile su nesređene. Kako bi namaknuo sredstva za ratovanje, ban prodaje i zalaže sve što može: vlastita imanja, posjede vranskoga priorata i zemlje svojih rođaka i suboraca, udara izvanredne namete, oporezuje kaptole, sela i seoske župe. Od njegovih pobjeda nad Turcima najpoznatija je ona iz 1513. kod Dubice. Turci su tu doživjeli strašan poraz. Pretpostavlja se, da je tada izgubilo živote između 4 i 7 tisuća turskih vojnika. Među poginulima bilo je i četvero turskih vojvoda, dok je peti bio zarobljen te je zajedno s ostalim zarobljenicima poslan kao dar kralju Vladislavu. Sjajne vijesti o velikoj hrvatskoj pobjedi brzo su se pročule po svim kršćanskim zemljama. Papa ga je tada obdario mačem i šeširom.

O hrabrom junaku i slavnom ratniku banu Petru Berislaviću mnogo se pričalo. Ban Berislavić uspješno je ratovao protiv Turaka sedam godina. Od turskih navala Berislavić je obranio Knin, Skradin, Ostrovicu, Krbavu, Jajce. Novac za obranu dolazio je na njegovu molbu s raznih strana, a od Pape  je dobio pomoć u žitu, streljivu, topovima i novcu.

Ban Petar Berislavić poginuo je na povratku iz bitke, zapavši u tursku zasjedu. Naime, u planini Plješevici ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere Berislavić je zaostao zbog nezgode s konjem. Baš kad je riješio problem Turci su ga iznenada napali. Ban Petar Berislavić tu je s mačem u ruci - poginuo. Prema nekim izvorima bilo je to 20. svibnja 1520.

Berislavić je bio prijatelj i zaštitnik mnogih hrvatskih humanista, a s Markom Marulićem je i prijateljevao. Stoljećima kasnije Ivan Meštrović izradio je za gradsku ložu u Trogiru reljef s likom Petra Berislavića.

25. travnja 1991. Vrhovno državno vijeće na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom donijelo je odluku da se pristupi referendumu o državnoj samostalnosti  Hrvatske.

Referendum je održan dva tjedna kasnije – točnije 19. svibnja 1991. Građani Hrvatske tada su se izjašnjavali na dva listića - crvenom i plavom. Bila su i dva pitanja. Prvo je pitanje glasilo: Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. Na to se pitanje, od 84 posto birača koliko je izašlo na referendum, njih čak 94 posto izjasnilo potvrdno.  Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji, što je bila druga ponuđena opcija, glasalo je tek oko 126 tisuća ljudi ili 1,2 posto birača. Rezultati referenduma dali su legitimitet odlukama koje je poslije, u postupku razdruživanja s bivšom državom, donio Hrvatski sabor.

Tako je Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ  koju je Hrvatski sabor usvojio u listopadu iste godine. Time je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.

Na današnji dan 1952. u Zagrebačkom HNK-u je praizvedena opera Mila Gojsalića hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca. Libreto je prema vlastitoj poemi priredio Danko Anđelinović.

Tom praizvedom povijesne glazbene drame u tri dijela ravnao je sam skladatelj Jakov Gotovac. Režirao ju je Tito Strozzi, scenografiju i kostimografiju izradio je Ljubo Babić, a koreografiju je osmislila Margareta Froman. Naslovnu ulogu pjevala je Marijana Radev. A evo i nekoliko riječi o temi opere.

Radnja se odvija 1649. u slobodnoj Poljičkoj knežiji koju pokušava osvojiti velika turska vojska, predvođena zloglasnim Topan-pašom. Poljičani su se odlučili oduprijeti snažnoj vojsci, ali jedna djevojka - Mila odlučuje se žrtvovati za spas svoga naroda. Odlučuje poći za Pašu te pred jutro pomoću baruta uništava turski logor, ali i sama pogiba. Poljičani napadaju preživjele iznenađene Turke i pobjeđuju. U osvit nove zore Poljičani, tugujući nad Milinim mrtvim tijelom ponosno pjevaju Milinu pjesmu - Odu zemlji.

Zanimljivo je reći kako je na sam dan Oluje 05. kolovoza 1995. na Tvrđavi Gripe izvedena upravo opera o slavnoj Poljičanki  - Mili Gojsalić.

I na kraju ove priče donosimo stihove opere koja veliča ljubav žene prema domovini i narodu.

“ O zemljo naša, ljubljena i draga,

u teškoj borbi zavoljena žarko,

ti do slobode nemaš drugog blaga,

a tvoj je ponos naše sunce jarko!

Vjerujem u te, sveta zemljo moja,

dubokom vjerom bregove što mrvi

Branjena ti si poplavama znoja,

Gol kamen čuvan bujicama krvi!

Kad tebe dušman spali, zgazi, smrvi,

ti tad se vineš ispod grobnog kama,

i opet jača, snagom svoje krvi,

ti ljepša sineš žarom žića svog!

O zemljo naša, mučenice sveta!

O, tvrda hridi, raskrsnice svijeta!

O rodna grudo, majko puka svog!

Avaj! Avaj!

O, zemljo moja, nek te čuva Bog!”

U Zagrebu je na današnji dan 1906. rođena slavna operna umjetnica  - Zinka Kunc.

Rijetke su primadone koje se uspijevali publiku dići na noge i izmamiti višeminutne ovacije. Tu je moć imala sopranistica Zinka Kunc Milanov, koja je 28 sezona slovila za najsjajniju zvijezdu newyorškog Metropolitana, najpoznatije operne kuće svijeta. Mnogi su kritičari Zinku Kunc proglasili »glasom stoljeća«. Ipak, kompliment nad komplimentima dao joj je slavni talijanski tenori Maria del Monaca. Zauvijek je u opernim analima ostao zapisan njegov odgovor na novinarsko pitanje o tom koja je operna je diva veća, Renata Tebaldi ili Maria Callas. On je odgovorio kratko i jasno - »Zinka Kunc je najveća!«.

Zinka je pohod na pjevački Olimp počela kao četverogodišnja djevojčica, a u tom joj je pomogao njen otac zagrebački odvjetnik i bankar Rudolf Kunc. Umjesto pjevušenja dječjih pjesmica radije je pjevala operne arije. Tako je tadašnji Zagreb prepričavao da Rudijeva mala ima anđeoski glas i da joj je osigurano mjesto u operi Hrvatskog narodnog kazališta. U to je bio siguran i njezin otac, zaljubljenik u glazbu i pjevač starog zbora »Kolo«. Zato je Zinka Kunc već sa 14. godina postala studenticom Kraljevske glazbene akademije. Sreća je htjela da je mala Zinka postala učenicom velike Milke Trnine. Pouka kod Trnine trajala je tri godine. Zinka se poslije prisjećala kako joj nije uvijek bilo jednostavno, ali je tako naučila da se u umjetnosti ništa ne postiže lako i da učenju nikad nema kraja. Zbog velikog talenta i predanoga rada buduća kraljica belkanta već 1927. bila je spremna graditi profesionalnu karijeru. Iako se ljubiteljima opere žarko željela predstaviti u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, ipak se kao apsolventica nije uspjela izboriti za naslovnu ulogu. Zato je profesionalnu sreću potražila u Ljubljanskoj operi i dočekala svojih pet minuta. Zablistala je kao Leonora u »Trubaduru«. Ubrzo nakon toga došla je i na zagrebačke operne daske. Kada su je u rodnom gradu opet preskočili pri dodjeli uloge, Zinka se uvrijedila i zatvorila vrata HNK. Profesionalnu sreću potražila je u Pragu. Tu je »zapela za uho« Edwardu Johnsonu, tadašnjem direktoru njujorške Metropolitan opere. On joj je ponudio angažman u najvećoj opernoj kući.

A u »Novom svijetu«, ništa nije bilo kao kod kuće. Da bi nastupala u Metropolitanu morala je naučiti tri glavne Verdijeve role na talijanskom, a dotad je isključivo pjevala na njemačkom i hrvatskom. Dok je to bio lako ostvariv uvjet, teže joj je bilo smršaviti 12 kilograma. Jer, Zinka ne samo da je uživala u dobrim jelima nego ih je i odlično pripravljala. Ipak je uspjela ispuniti zadane uvjete, ponajprije zato što je bila tvrdoglava, odlučna i uporna. Baš kao njezina mama Ljubica, podrijetlom iz Like, pa je zato pjevačka diva znala reći kako se uvijek u takvim situacijama u njoj probudi Likota. Tako se zahvaljujući i genima u besprijekornu izdanju predstavila američkoj publici. A američka ju je publika obožavala te su uz njezino ime na plakatima redovno dopisivali dopisivali »regina di casa« ili kraljica kuće.

Zanimljivo je da titulu operne dive Zinka Kunc Milanov nikad nije zapečatila diplomom zagrebačke Glazbene akademije. Jer dogodilo joj se da na kraju studija nije stigla ili je zaboravila položiti ispit iz solfeggia! Zinka Kunc zadnji je put nastupila u New Yorku 1966. Skoro dva desetljeća kasnije za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila je specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Umrla je 1989. Pokopana je u obiteljskog grobnici na Mirogoju.