|
Crkva se danas spominje sv. Ivana Nepomuka koji je rođen oko 1350. godine u negdašnjem Pomuku, danas Nepomuku u zapadnoj Češkoj. Oko 1380. zaređen je za svećenika, a imenovanjem iz Rima iste je godine postavljen za upravitelja župe sv. Gala u Pragu. Istodobno je obavljao i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna.
Ivan Nepomuk također je u Padovi izučavao pravo iz čega je stekao doktorat. Vratio se potom u Prag gdje su ga imenovali kanonikom crkve sv. Petra i Pavla u Višegradu. Najvažnija njegova služba započela je kad je postao generalni vikar pobožnog, ali energičnog nadbiskupa Jenštejna. Nadbiskup je, naime, ušao u spor sa svojeglavim kraljem Vjenceslavom IV. koji je htio postati apsolutni gospodar Crkve u Češkoj. Nakon smrti opata Raceka želio je u samostan postaviti svoga povjerenika i tamo osnovati novu biskupiju. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u crkvene poslove. Monasi su izabrali novog opata kojega je kao generalni vikar potvrdio Ivan Nepomuk. Time je navukao kraljev bijes. S drugim svećenicima je zatvoren i mučen. Ostali zatočenici pušteni su uz prisegu da će šutjeti o svojim mukama, a Nepomuk je noću bačen u rijeku Vltavu.
Tijelo mu je pronađeno i najprije pokopano u crkvi Svetoga Križa, a potom preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svetim 1729. godine u Lateranskoj bazilici, i to kao mučenika ispovjedne tajne.
Danas dan svoga grada slave Omišani. Naime, zaštinik ovog zanimljivog mjesta smještenog na ušću rijeke Cetine jest sv. Ivan Nepomuk.
Svoje ime grad vuče iz slavenske riječi Holm/Hum, što znači brdo, brijeg. Postoji i druga teorija po kojoj ime dolazi od grčke riječi za rijeku Cetinu. Koja je od ove dvije teorije istinita teško je reći. Ono što znamo jest kako je tijekom srednjeg vijeka grad nosio ime Olmissium, Almiyssium, a u doba mletačke vlasti Almissa. Prvi pisani dokument o Omišu potječe iz X. stoljeća.
Tijekom srednjeg vijeka Omišani su bili najpoznatiji kao vješti gusari. To im je olakšao položaj grada, ali i njihove lagane i brze brodice. Činjenica je da nisu imali kriterija pri napadanju brodica pa je to bio povod što su mnogi plaćali danak Omišanima za mirnu plovidbu. Međutim svaki mir s gusarima bio je kratka vijeka pa su protiv Omišana morale djelovati i papinske brodice. Naposlijetku, gusari su posustali, a 1444. Omiš dolazi pod vlast Mletačke republike, u čijem sastavu ostaje sve do propasti Venecije. Nakon toga grad na ušću Cetine dolazi pod vlast Austrije, pa Francuske, pa opet Austrije. Tako je bilo sve do kraja I. svjetskog rata.
Danas su najpoznatiji dijelovi Omiša tvrđave Fortica i Mirabela. Fortica se nalazi na samom vrhu omiške Dinare. Za gusarenje to je bilo važno, jer se s nje pruža pogled na cijeli grad, kanjon rijeke Cetine, na otoke Brač, Hvar i Šoltu, te srednja Poljica. Ova je tvrđava ipak ponajviše služila kao sklonište. I danas možete prošetati do Fortice trebat će Vam samo dobra volja i 30 tak minuta. Kada stignete na cilj biti ćete nagrađeni prekrasnim pogledom.
Također iz mnoštva sjajnih starih građevina koje su i danas dio Omiša valja izdvojiti crkvu sv. Petra. Ona se nalazi na desnoj obali rijeke Cetine u naselju Priko. U ispravama se prvi put spominje davne 1074. godine. U toj crkvi od 50 metara kvadratnih ugrađeni su ranokršćanski kameni dijelovi. Kraj crkve nekada se nalazio i benediktinski, te franjevački samostan. Splitski nadbiskup Pacific Bizza tu je 1750. godine osnovao glagoljaško sjemenište, koje je ukinuto 1879.
Mnogima je na Omiš prva asocijacija festival klapa. I svečana pjesma ovog grada – Na omiškoj stini - izvodi se u klapskom aranžmanu.
|
|
|
Zapovjednik Treće jugoslavenske armije general Kosta Nađ uputio je 15. svibnja 1945. posljednju ratnu poruku u Beograd kojom Tita obavještava kako je rat završio na Dravi u 16 sati. Tih svibanjskih dana stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj kretalo se prema svojoj tragičnoj sudbini. Kod austrijskog mjesta Bleiburg predala se glavnina ustaških i domobranskih snaga i civila. I danas se još ne zna točan broj hrvatskih zarobljenika: brojke se kreću od 50 do nekoliko stotina tisuća razoružanih vojnika i civila.
Dugo je godina komunistička vlast pokušavala nametnuti mišljenje kako je njihova sudbina odlučena na bojnom polju. Danas je, međutim, poznato da je predaja zarobljenika dogovorena između Britanije i Jugoslavije, i to mnogo prije nego što se znalo koliko će se mnoštvo ljudi zateći u blajburškoj dolini. Međutim, britanci su se odrekli zarobljenika zbog mogućeg sukoba s jugoslavenskim snagama. Partizanske snage odmah su počele odmazdu. Nitko od ubijenih i nestalih nije nikada suđen, pa tako niti osuđen, već su svi pali od osvetničke ruke.
Većina izručenih iz Viktringa odmah je strijeljana na Kočevskom Rogu. Tisuće drugih ubijeni su pak na križnim putevima, koje su komunisti ironično nazvali putevi povratka. Ubojice su ubijali i ljude s uniformama i bez njih također i žene i djecu. Žrtve su padale pojedinačno i skupno, te na raznim mjestima, pa je danas teško utvrditi njihov konačni broj. Odgovornost za taj zločin, izvršen poslije rata, pada na vojni i politički vrh komunističke Jugoslavije. Bila je to odmazda prema uzorima staljinističkog sustava.
Sedamdeset godina nakon ovog strašnog zločina još uvijek nije nitko za njega osuđen niti se spominju imena nalogodavaca i izvršitelja.
Odlazimo sada u vrijeme Domovinskog rata.
Na današnji dan 1991. u vojarni "Trstenik", pokraj Dugog Sela ustrojena je 2. gardijska brigada, poznata kao - Gromovi. Njezina ratna zastava prvi se put zavijorila 28. svibnja na postrojavanju u Kranjčevićevoj.
Ratni put Gromova započeo je već početkom lipnja 1991. na mostu Mladosti u Zagrebu zaustavljanjem tenkova okupatorske JNA. Druga gardijska sudjelovala je i u obrani Karlovca, Duge Rese i Topuskog, u borbama na Banovini, branili su Petrinju, Sisak, Komarevo, Sunju. Dali su i izniman doprinos u operaciji Maslenica, Bljesak i Oluja.
Brigada ima i svoju Vojnu kapelaniju koja nosi naslov po zaštitniku 2. gardijske brigade svetom Iliji. U petrinjskoj vojarni "Pukovnik Predrag Matanović", gromovi su 2000. godine izgradili spomen kapelicu Sv. Ilije. Na unutarnjim zidovima kapelice postavljene su slike i imena 201 poginulog i 7 nestalih pripadnika brigade u Domovinskom ratu. I još valja reći kako je geslo ove brigade glasilo: 'Jednom grom – uvijek grom'.
|
|
Na današnji dan 1892. fra Lujo Marun je u Biskupiji kod Knina pronašao dio kamene trojne pregrade s Pralikom Gospe Velikoga Zavjeta.
Gradnja crkve u kojoj je pronađen najstariji marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti, započela je u 9. stoljeću, ali ju je dovršio tek hrvatski kralj Zvonimir. Pralik Gospe Velikoga Zavjeta izrađen je u 11. stoljeću. Evo i opisa tog izuzetnog spomenika vjernosti Hrvata Majci Božjoj. Na ravnoj plohi nalazi se Pralik Gospe, koja drži ruke na prsima s dlanovima okrenutim prema van. Oko glave je aureola, a preko ramena prebačen plašt. Urezan je križ iznad glave i iznad čela. Ispod Pralika Gospe je luk na kojem je latinski natpis. "SALVE REGINA SALVE VIRGO" ili hrvatski - Zdravo Kraljice, zdravo Djevice.
Stoljećima kasnije s Gospom Velikoga Zavjeta započela je duhovna obnova pod nazivom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Slavlje je počelo 1976. na Gospinu otoku u Solinu. Tom prigodom Pralik je odliven u srebru i zlatu te se čuva u solinskoj crkvi Male Gospe. Slavlje trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata nastavljeno je u Biskupiji kraj Knina, a završilo je 1984. u Mariji Bistrici.
Izvorni kameni romanički zabat oltarne pregrade iz crkve sv. Marije u Kninu, čuva se danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Nakon uspostave Vojnoga odrinarijata Republike Hrvatske, Gospa Velikoga Zavjeta postala je njenom zaštitnicom, te zaštitnicom hrvatskih branitelja.
A na kraju ove priče evo i djela jubilejske molitve Gospi velikoga zavjeta, kardinala Franje Kuharića:
Presveta Bogorodice i Majko naša!
Kraljice Hrvata, najvjernija Odvjetnice Hrvatske!
Izručujemo Ti, posvećujemo Ti narod i Crkvu Hrvata.
Povjeravamo se Tvojoj zaštiti.
Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu,
ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro,
da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu Nasljedniku
u zajedništvu Katoličke Crkve.
Najvjernija odvjetnice Hrvatske, to Te molimo!
Amen!
|
|
Na današnji dan 1917. je troje djece-pastira – Lucija, Franjo i Hijacinta – doživjelo prvo Marijino ukazanje. Bilo je to usred razaranja Prvoga svjetskog rata, u mjestu Cova da Iria u blizini portugalske Fatime. Marija se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917, nazočilo je 70 tisuća ljudi. Kasnije se Gospa još dva puta ukazala Luciji, koja je u međuvremenu postala redovnica, zapovjedivši joj slavljenje pet prvih subota u mjesecu. Godine 1919. gradi se kapela ukazanja, a bazilika se počinje graditi 1928. godine. Posvećena je 7. listopada 1953.
Fatima postupno dobiva službenu crkvenu potvrdu kao marijansko svetište svjetskih razmjera. Godine 1930. mjesni biskup potvrđuje autentičnost ukazanja, a slijedeće godine portugalski biskupi posvećuju Portugal Bezgrešnom Srcu Marijinu. Godine 1942. papa Pio XII. posvetio je Bezgrešnom Srcu cijeli svijet, a 1951. u Fatimi je okončana Sveta jubilarna godina. Papa Pavao VI. hodočasti u Fatimu na pedesetu obljetnicu ukazanja, 13. svibnja 1967.
Također 13. svibnja, ali 1981., sveti Ivan Pavao II. preživio je atentat na Trgu svetoga Petra, svjedočeći kasnije kako je preživio zahvaljujući upravo Gospi Fatimskoj. Bilo je točno 17 sati i 19 minuta na Trgu Svetog Petra u Vatikanu kada je na Ivana Pavla II. izvršen atentat. Dok je u papamobilu prolazio između hodočasnika natisnutih iza drvene ograde na Papu je iz pištolja zapucao turski atentator Mehmed Ali Agca. Napadača je prvo zaustavila jedna talijanska redovnica, a zatim policija. Istovremeno je papa kolima hitne pomoći odvezen u rimsku Polikliniku Gemelli, gdje je podvrgnut kirurškom zahvatu. Sveti Ivan Pavao II. je zadržan u bolnici na liječenju puna tri mjeseca. Godinu dana nakon atentata papa je posjetio portugalsko svetište Gospe Fatimske. Jedan od metaka koje je pogodilo Papu stavljen je u zlatnu krunu Gospinog kipa, a sveti Ivan Pavao II. poklonio je Gospi od Fatime svoj najdraži prsten, onaj koji mu je poklonio poljski kardinal Stefan Wyszynski. Sveti Ivan Pavao II. je u više navrata istaknuo kako mu je Gospa fatimska spasila život. U razgovoru s talijanskim biskupima 1994., izričito je rekao kako je njezina majčinska ruka vodila metak i omogućila umirućem Papi da se zaustavi na pragu smrti.
Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Ukazanja usred ratnih razaranja, Gospino obećanje da će se Rusija obratiti, posvećenje svijeta Marijinu Srcu, činjenica da je sveti Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje – sve to govori kako Fatimu treba promatrati kao veliku poruku mira.
|
|
Na ulazu u "zaljev hrvatskih svetaca" u Boki Kotorskoj na današnji dan 1866. rođen je Bogdan Ivan Mandić. On je bio dvanaesto dijete Petra Mandića i grofice Karoline Carević. Njegovi roditelji bili su gorljivi katolici. Naročito je majka gajila plemenite kršćanske osjećaje. Kasnije će blaženik o njoj reći: "Moja majka je bila neobično pobožna. Upravo njoj na poseban način dugujem ono što jesam". Otac mu je također bio pobožan čovjek koji je išao na misu i pričešćivao se svakog jutra. Bogdanovo djetinjstvo bilo je mirno. Uspješno je pohađao osnovnu školu u rodnom kraju. Popodne je odlazio u samostan na privatnu poduku. Sudjelovao je također i u igrama svojih vršnjaka, ali se često povlačio kako bi molio. Jedna njegova vršnjakinja ovako ga je opisala: "Bio je vrlo inteligentan i veoma predan učenju. Bio je toliko dobar i pobožan. Njegov život je bila kuća, crkva, škola".
U osmoj godini Bogdan Mandić je rekao: "Kad odrastem želim postati fratar i ispovjednik". Nešto kasnije odabrao je Kapucinski red. Sa 16 godina napustio je roditeljsku kuću i ušao u sjemenište u Udinama. 1890. zaređen je za svećenika. Odmah je pretpostavljenima izrazio svoje misionarske težnje, no, uzevši u obzir njegovo slabo zdravlje, oni nisu u tom trenutku pomišljali da mu usliše molbu. Leopold se pokorio, te se u međuvremenu posvetio ispovijedanju. Tako je počelo njegovo djelovanje tihog apostolata u ispovjedaonici.
1897. izgledalo je da će se konačno ostvariti njegov misionarski san. Poslan je u samostan u Zadru, međutim vrlo brzo ponovno su ga pozvali u Veneciju. 1905. otvorio mu se pak put prema Istoku: imenovan je za vikara u samostanu u Kopru. No, njegov apostolat bio je kratak jer je nanovo bio premješten u Veneciju, najprije kao ispovjednik, a kasnije kao direktor studenata i predavač patrologije. Za vrijeme I. svjetskog rata talijanska vlada je izdala naređenje kojim se pozivaju svi stranci da prihvate talijansko državljanstvo, inače će biti internirani južno od Firence. Otac Leopold nije se htio odreći hrvatskog državljanstva odgovarajući: "Krv nije voda, krv se ne može izdati". Više je volio biti interniran. U međuvremenu rat je završen pa se Leopold vratio u Padovu.
Padova je bila mjesto njegova poslanja i njegove svetosti. Do 1942. u ovom gradu djelovao je bez prekida, u tišini i silno plodonosno u ispovjedničkoj službi.
Njegov dan je počinjao sa svetom misom, odmah poslije mise otišao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi ispovjedati sve do večeri. U slobodnim trenucima klekao bi na klecalo u ispovjedaonici ili ispred Marijinog oltara i molio. Uvečer bi se povlačio u malu samostansku kapelicu gdje je molio sve do kasno u noć. Onome koji bi ga pozivao da ide spavati ranije, odgovarao je: "Moram činiti pokoru za moje pokornike". To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti.
Otac Leopold umro je 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro. Upravo se oblačio za svetu misu. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi molitve "Zdravo Kraljice". Papa Pavao VI. Leopolda Mandića proglasio je blaženim 1976., a svetim ga je proglasio, 1983. Ivan Pavao II.
I na kraju evo što je sveti Leopold Bogdan Mandić jednom prigodom odgovorio kada mu je subrat rekao kako je previše velikodušan tijekom ispovijedi.
Riječi svetog Leopolda bile su, navodimo:
„Ma tko je velikodušan, sinko moj? Gospodin je velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima.“.
|
|
|
