U današnjoj duhovnoj misli posvetit ćemo se - Ivanima.

U Podmilačju u Bosni i Hercegovini prva crkva je izgrađena sredinom 15. stoljeća, i bila je jedina sačuvana franjevačka crkva iz srednjega vijeka. Renovirana je dva puta u 17. i dva puta u 18. stoljeću. Krajem 19. stoljeća franjevci su planirali gradnju nove crkve u Podmilačju, ali Zemaljska vlada u Sarajevu nije im dala dopuštenje. Desetljeće i pol kasnije - crkva je ipak izgrađena, a stara crkva Sv. Ive ugrađena je u novu kao pobočna kapelica.

Krajem 1992. cijeli je kompleks svetišta miniran i potpuno srušen. Fratri su se u Podmilačje počeli vraćati 1995. i odmah se počelo razmišljati o obnovi crkve i svetišta. Crkvica je sagrađena u izvornom obliku na temeljima stare crkve. Obnova je završena 2000. godine a iste je godine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, blagoslovio  obnovljenu zavjetnu crkvicu svetog Ive.

U Podmilačje i danas hodočaste vjernici iz raznih krajeva BiH i Hrvatske. Već u 18. stoljeću nalazimo podatke o broju hodočasnika, a krajem  19. stoljeća spominju se brojke od 7 do 8 tisuća hodočasnika na blagdan Sv. Ivana Krstitelja. U razdoblju između dvaju ratova u Podmilačje je za današnji blagdan hodočastilo u prosjeku desetak tisuća ljudi, dok se sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća okupljalo se i 100 tisuća vjernika.

Na današnji dan 1542. rođen je i Sveti Ivan od Križa - katolički svetac, crkveni naučitelj, pisac, katolički mistik, redovnik karmelićanin, obnovitelj karmelićanskog reda. I među Hrvatima postoje dva samostana bosonogih karmelićana sv. Ivana od Križa. To je samostan u Somboru i Remetama.

Isto tako i bosonoge karmelićanke sv. Terezije Avilske imaju nekoliko samostana u Hrvatskoj. Prvi je u Brezovici nedaleko od Zagreba, koji je osnovao kardinal Stepinac. Kad je osnovao taj samostan, izrazio je njegovu nakanu ovim riječima, navodimo: »Ako vas tko upita zašto sam osnovao ovaj samostan, kažite mu da sam ga osnovao zato da, kad ja ne budem više na ovoj zemlji mogao moliti za svoje svećenike, da ovaj Karmel produži moju molitvu za njih.«

Sveti Ivan od Križa umro je 1591, imao je 49 godina i šest mjeseci, od toga je 28 godina proveo u Karmelu. Umro je iscrpljen patnjama, ali iznad svega kao žrtva svoje ljubavi. Sveti Ivan od Križa bio je i veliki književnik, zato na kraju ove priče, evo jednog njegovog zapisa:

Moja su nebesa i moja je zemlja. Moji su svi narodi.

Pravednici su moji, moji su grešnici. Anđeli su moji, i Majka Božja i sve su stvari moje.

I Bog je moj i za mene, jer je Krist moj i sav za mene.

Što, dakle, tražiš i što pitaš, dušo moja? Tvoje je sve to i sve je to za tebe!

Ne skreći na manje i ne zadovoljavaj se mrvicama što padaju sa stola tvog Oca.

Izađi i slavi se svojom slavom.

U njoj se sakri i uživaj i postići ćeš da će se ispuniti želje tvoga srca.

Na današnji dan 1386. rođen je u talijanskom gradu Capestrano - sv. Ivan Kapistran. Ivan Kapistran studirao je pravo i zaposlio se kao sudac. Prema predaji, u jednom sporu građana i kralja, Ivan je bio posrednik. Budući da nije izborio ono za što su ga građani imenovali, bacili su ga u zatvor i oduzeli mu svu imovinu. Boraveći u tamnici osjetio je poziv za redovničkim životom.

Ivan je nakon izlaska iz zatvora pristupio franjevcima. Papa Martin V. povjerio mu je da kao pučki propovjednik obraća krivovjerce te osniva i uređuje franjevačke samostane u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Poljskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj. Za Ivana Kapistrana kažu da je bio najveći propovjednik svoga vremena.

Kad su Turci prodrli na Zapad, Ivan je svojim govorničkim umijećem skupio vojsku za obranu kršćanske Europe. Pomogao je Ivanu Hunjadiju da spasi Beograd od nadiranja turske vojske. Ivan je prije bitke ugledao vatrenu strelicu s neba uperenu prema neprijatelju križa, što je ulilo hrabrost i njemu i kršćanskoj vojsci. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge i to u našem - Iloku.

Sv. Ivan Kapistran također je i zaštitnik grada Iloka. Grad Ilok bio je vrlo važan tom svecu te je često govorio kako želi biti pokopan u njemu. Iločku tvrđavu smatrao je prevažnom ne samo iz strateških razloga, nego prije svega vjerskih,……, 'Ovo mjesto treba držati. Kad pokopate moje kosti, nemojte napuštati Ilok!', napisao je ovaj svetac, koji je i pokopan u ovom hrvatskom gradu.

Franjevci u Iloku prvi put se spominju u 14. stoljeću, a u istom stoljeću vojvoda Ugrin podiže crkvu. Kralj Nikola nakon smrti sv. Ivana Kapistrana produžio je i obnovio crkvu. Ćelija-kapelica u kojoj je Ivan Kapistranski bolovao i umro očuvana je u prvotnom stanju. Danas je posjećuju hodočasnici te u njoj pronalaze duhovnu snagu. Uz crkvu je naslonjen i samostan koji je građen i obnavljan u više navrat. Zadnje izmjene i obnovu vodio je Herman Bolle i to u stilu sličnom onome koji je primijenio i na zagrebačkoj katedrali. Tijekom Domovinskog rata i progonstva crkva je raketirana i minirana.

Danas je svetkovina Srca Isusova čija je pobožnost uvedena u liturgiju Crkve nakon Isusovog ukazanja svetoj Margareti Alacoque 1675. godine u Paray-le-Monial.

Margareta je rođena 1647. Njezin otac kraljevski bilježnik umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Iz toga je razloga Margareta u osmoj godini dana na odgoj u zavod klarisa u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnoga poleta u kojoj je djevojčica uživala. Nažalost, zbog teške se bolesti Margareta morala vratiti kući. Nakon četiri godine patnje u kojima je bila gotovo nepokretna Margareta je ozdravila. U 24. godini života posjetila je samostan sestara od Pohođenja u Paray-le-Monialu.Tu je u  svojoj nutrini čula ove riječi: »Hoću da budeš ovdje!« U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan. Sljedeće godine odjenula je redovničko odijelo te položila zavjete. I od toga se časa povijest njezina života stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.

Krajem 1673. i tijekom 1674. Margareti se nekoliko puta ukazao Gospodin. Prema Margaretinom svjedočanstvu Isus joj je iznova očitovao svoju veliku ljubav prema čovječanstvu te joj se požalio kako od čovjeka za uzvrat prima samo nezahvalnost koja se ponajviše očituje u nepoštivanju prema sakramentu euharistije. Stoga je Isus zatražio preko svetice da se uvede poseban blagdan u Crkvi u čast njegova Presvetog Srca i to na prvi petak nakon tijelovske osmine.

Nekoliko crkava u Hrvatskoj posvećeno je Srcu Isusovu. Najpoznatija je ona u Zagrebu. U njoj se nalazi i grob bl. Ivana Merza.

U Crkvi u Hrvata i jedna je katedrala posvećena Srcu Isusovu. Katedralna je to crkva Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Dva čovjeka, nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš zaslužni su za podizanje katedrale u Sarajevu. Njena je gradnja započela 1884. i trajala je pet godina. Katedrala je posvećena u rujnu 1889. U njoj se danas nalazi i grob prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Godine 1997. pohodio ju je papa Ivan Pavao II, a 2015. i papa Franjo. Tada je papa Franjo, redovnicama i redovnicima poručio, navodimo:

„Činite uvijek suprotno od okrutnosti, imajte osjećaje milosrđa, bratstva, oprosta, i nosite križ Isusa Krista. Sveta Majka Crkva vas želi upravo takve, male mučenike ispred ovih velikih, male svjedoke križa Kristova.“

Crkva se danas sjeća i svetog Thomasa More-a.

More je rođen 1478. godine u londonskoj građanskoj obitelji. Školovao se na raznim mjestima. S posebnim je oduševljenjem studirao humanističke znanosti. Istodobno, dugo se kolebao između ređenja i pravne karijere. Naposljetku je prevagnulo pravo.

Neki izvori navode da se Thomas svakoga jutra ustajao u dva sata. Od dva do 7 sati bi molio i studirao, a onda probudio ukućane. Svi bi zajednički molili, a iza toga bi prisustvovali misi. U kući se odlazilo na počinak vjerojatno oko 8 sati navečer.

Morovi ukućani rijetko su govorili o njegovim manama, osim ako mu uračunamo u pogrešku što se, prema svjedočenju kćeri Margarete, tata na nju dvaput naljutio. Više od ikojeg svog prijatelja, humanista Thomas je proveo humanističke ideale u djelo - u svojoj obitelji. Njegov je dom bio prava humanistička škola. Kažnjavanja u kući nije bilo, mogla se čuti jedino pokoja primjedba. Kao odgojitelj, More je više cijenio znanje spojeno s vrlinom, nego sve blago kraljeva. Često je govorio kako u odgoju treba više poučavati vrline, nego grditi mane. Moreova djeca morala su učiti latinski, grčki, logiku, filozofiju, teologiju, matematiku i astronomiju. Moreova kćer Margareta i pokćerka s istim imenom postale su dvije najučenije žene toga doba.

More je kao veoma mlad stekao ugled u znanstvenim krugovima, ali je i vrlo aktivno sudjelovao i u javnom životu. Tako je obnašao različite dužnosti, sve do dužnosti lorda-kancelara - najviše državničke dužnosti odmah poslije kralja. U njegovu životu stalno se ispreplitao mislilac-pisac i političar-državnik. Ipak, širom Europe poznatim ga je učinilo djelo "Utopija". Ubrzo nakon tiskanja te knjige na latinskom, bila je prevedena na njemački, talijanski, francuski. Na engleski je prevedena tek nakon Morove smrti.

Nijedna druga knjiga iz Engleske nije u to doba doživjela veći uspjeh, a čitatelje ima i danas. U tom djelu More kritizira društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenom otoku - Utopiji. Evo i jedne misli iz tog djela koje je nastalo prije više od 4 stoljeća, a vrijedi i danas:

'Posvuda vidim zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje osobne interese. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će, najprije, bez opasnosti sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će po što nižoj cijeni unajmiti i iskoristiti rad i trud sirotinje.'

Nakon što je dostigao vrhunac političke karijere Thomas More je pogubljen. Uzrok tog naglog preokreta leži u sukobu Morea s kraljem Henrikom VIII. Naime, Thomas More ostao je odan Papi nakon što je Henrik VIII. odlučio ne priznavati više papin primat. Nakon tog Henrikovog poteza More je dao ostavku, a potom je bačen u tamnicu te pogubljen 1535. Kako je i sam rekao - moguće je u isto vrijeme biti državni kancelar i čovjek visokih etičkih načela - moguće, ali vrlo opasno.

Thomas More bio je cijeloga života uvjereni katolik. Koliko su njegova vjerska uvjerenja bila iskrena i čvrsta najbolje svjedoči nepokolebljivost kojom je dočekao smrt. Naime, na mjestu pogubljenja je izmolio 51. psalam, a prije smaknuća zagrlio je krvnika te si je sam povezao oči. Zbog njegova života i mučeničke smrti Katolička Crkva je Thomasa Morea proglasila svetim.

I za kraj ove priče poklanjamo Vam molitvu za humor Thomasa More-a koju svakodnevno moli i papa Franjo i za koju je rekao da mu pomaže. Molitva za humor glasi ovako, a pronašli smo njen prijevod u Glasu Koncila iz 1967. godine:

„Gospodine, daj mi dobar apetit i da imam što jesti. Daj mi dobro zdravlje i dobro raspoloženje da to zdravlje sačuvam. Daj mi Gospode svetu dušu, i neka ta duša bude puna svega što je dobro i čisto. Neka se duša ne zbuni pred grijehom, već neka s Tobom nađe način kako će svaku stvar staviti na svoje mjesto. Daj da mi duša ne zna za dosadu, da ne mrmlja i ne uzdiše. Ne dopusti da se duša prilijepi uz nasrtljivo „JA“. I daj mi Gospodine smisao za humor. Daj mi milost da razumijem šalu, kako bih upoznao nešto radosti i kako bih je mogao s drugima podijeliti. Amen“.

Štovanje Nikole Tavelića, kao blaženika, odobrio je papa Leon XIII., 1889. godine. Iako se za njegovu kanonizaciju zauzimao bl. Alojzije Stepinac, Drugi svjetski rat je omeo taj, kao i druge njegove pothvate. Tako je tek papa Pavao VI. u bazilici sv. Petra u Vatikanu, 21. lipnja 1970. godine, svečano proglasio svecima bl. Nikolu Tavelića i njegove drugove mučenike. Na tom je slavlju bilo nazočno više od 20 tisuća Hrvata iz Hrvatske i inozemstva. Nikola Tavelić je tom prigodom nazvan "pročelnikom hrvatskih svetaca".

Na današnji dan 1963. godine Giovanni Battista Montini izabran je za 262. papu. Uzeo je ime Pavao VI. I spomenuli smo ga u prethodnoj priči.

Papa Pavao VI. bio je doktor kanonskog prava, a radio je i u vatikanskoj diplomaciji. Kao milanski nadbiskup, dobio je nadimak “nadbiskup radnika”. Godine 1958. imenovan je kardinalom, a za papu je izabran kako smo već rekli 21. lipnja 1963. Bio je blag, ali odlučan, zaljubljen u Istinu, vodio je Petrovu lađu u burnim godinama za Crkvu i svijet. Nakon što je izabran za papu odmah je pred sobom imao izazov: privesti kraju II. vatikanski sabor, to je i učinio 1965. Nakon toga posvetio se provođenju koncilskih ideja.

Proširio je i kardinalski zbor kardinalima iz svih krajeva svijeta i ustanovio novu sinodu biskupa. Ukinuo je indeks zabranjenih knjiga te proveo reorganizaciju vatikanske kurije. Trudio se oko uspostavljanja diplomatskih i prijateljskih odnosa sa svim narodima. Tijekom petnaestogodišnjega pontifikata, papa Montini čvrsto se zauzimao za mir u svijetu, jačajući misionarsku dimenziju Crkve. Postao je apostol mira do na kraj zemlje, tijekom apostolskih putovanja stigao je na svih pet kontinenata. Nezaboravan je njegov govor pred skupštinom Ujedinjenih naroda u New Yorku, 1965. i njegov uzvik protiv rata: „Nikada više rat, nikad više! Mir, mir mora upravljati sudbinama naroda i čitavoga čovječanstva!“ Pavao VI. nije bio ravnodušan ni prema patnjama afričkih naroda, koje je slomila bijeda. Velik ugled u svijetu pribavilo mu je i njegovo zalaganje za trajan i pravedan mir. Istupao je protiv svake agresije i rata i tražio miroljubiva rješenja međunarodnih problema  u Vijetnamu, Izraelu, Nigeriji, Sjevernoj Irskoj. 1967. Papa Pavao VI. objavljuje encikliku „Napredak naroda“. Razvoj je – piše Papa – novo ime mira“, i pojašnjava kako razvoj mora biti cjelovit i „usmjeren na promociju čitava čovjeka, svakoga čovjeka“.

Promicatelj „civilizacije ljubavi“, blaženi Pavao VI. svojim naporima za mir pridružuje trajno ekumensko zauzimanje, u uvjerenju da će kršćani, samo ako su jedinstveni, moći biti čimbenik pomirenja među narodima. Nezaboravan je njegov susret s carigradskim patrijarhom Atenagorom 1964. godine u Jeruzalemu, njihov bratski zagrljaj ganuo je i katolike i pravoslavne. Istovremeno se odvija dijalog s anglikancima, a Pavao VI. se 1966. godine susreće s canterburyskim nadbiskupom. Osjetljiv kakav je bio, Papa Pavao VI. 1978. godine proživljava težak trenutak: otmicu osobnoga prijatelja Alda Mora. Više se puta u nagovorima prije molitve Anđeo Gospodnji izravno obraćao Crvenim brigadama da ga oslobode.

U jednom od svojih apostolskih  pisama, izričito progovara i o problemu okoliša kao »pogubnoj i neočekivanoj posljedici čovjekova djelovanja«. On, Pavao VI. potiče kršćane da s drugim ljudima preuzmu odgovornost za zajedničku sudbinu cjelokupne ljudske obitelji. Papa Pavao VI. također je poznat po izrazu koji i danas često upotrebljavamo – civilizacija ljubavi.

Čovjek velike kulture, ljubitelj umjetnosti i književnosti, čovjek koji je poticao svijet kulture da služi Istini, da se zauzima za promociju dostojanstva čovjeka stvorena na Božju sliku i priliku preminuo je 1978.

Benedikt XVI, jednom je prilikom o blaženom Pavlu VI. rekao navodimo:

„Promišljanje pape Montinija o Crkvi danas je više nego ikada aktualno; još je dragocjeniji uzor njegove ljubavi prema Crkvi, nerazdvojne od ljubavi prema Kristu, to je razlog zašto je pouka pape Pavla VI. neprocjenjivi dar za Crkvu.“

19. listopada 2014., dakle u sklopu završnoga slavlja posebnoga zasjedanja Biskupske sinode o obitelji papa Franjo beatificirao je papu Pavla VI.